Domaćin: „Kako baca (rakija)?!“
Gosti: „Kapu i cijev smo našli u voćaru, ćaću bacilo u živicu, a matere niđe nema…(bila na obrtnju)“
Ovako započinje meni najomiljenija urbana legenda vezana za rakiju. Priča kaže kako su jednom davno neki Dalmatinci došli na Kozaru u goste, u vrijeme kada se pekla rakija. Voljni da odmijene svoje domaćine, kojima su oči već pobijelile od višednevnog „pečenja“, ponudili su se da pripaze na kotao dok ovi malo preklope. Pri tome, gosti nikada prije nisu vidjeli kotao, jer su iz vinskog područja. Kada je rakija krenula iz čabra oni su brže bolje začepili cijev sa komušom. Ko vele, da se ne prosipa. Elementarna fizika je odradila ostalo. Čuvši prasak, domaćin se oglasio sa prozora…
Sjećam se kada smo ćaća i ja kupovali rakiju za udaju moje sestre. Nije bilo dileme čiju i koju rakiju želimo, jer valjalo je dočekati svatove pred kućom „sa obrazom“. Odlučili smo se za domaću jabukovaču od proizvođača Mirka Vojnovića iz Velike Žuljevice (opština Novi Grad). Mirko je bio posebna priča. Povučen u svoj mali svijet starih sorti voća, ovaca i vijernih pulina, Mirko je svake rodne jeseni sa porodicom proizvodio vrhunsku domaću rakiju. Dok ulazimo u mračni podrum, osjećamo miris stare buradi, koji se elegantno miješa sa voćnim aromama različitih rakija. Najviše je šljivovice i jabukovače. Šljivá je tradicionalno od šljive Savke, koje još uvijek ima u Mirkovom rezervatu. Jabukovača je od kombinacije više starih sorti, pri čemu je najviše Mirkovih favorita – Žujice i Krupne crvene. Jedne su, kako nam kaže za količinu, a druge za aromu rakije. Burad je većinom od bagrema, koji rakiji daje posebnu svijetložutu boju bez napadnog ukusa drveta. Probavamo jabuku i odmah se odlučujemo za nju.
Iako je od ove priče prošlo više od šest godina, ostala je snažna uspomena. Toliko snažna da su prve stare sorte koje sam kalemio i rasadio širom zemlje upravo one Mirkove. Pored toga, stalno maštam kako ću jednog dana kupiti kotao, onaj obični od 100 litara i proizvoditi svoju rakiju. Od starih sorti. Pri tome, u kace se neće „pakovati“ samo treća klasa, već najbolji i najkvalitetniji plodovi. Oprani, sa dodatkom zera šećera. Spojeve na kotlu ću oblijepiti sa tijestom, a vatru podložiti sa grabovinom. Ne sa plinom. Destilacija će se odvijati polako, dok na smjenu vrtimo obrtanj i pričamo priče pored kotla. Kažu da ovaj događaj nije potpun ako se kotao bar jednom ne prevrne, ako neko ne upadne u komušar ili ako se bar neko ne napije od friške rakije. Kada bi se konačno izdogovarali oko jačine, istavljenu rakiju bi nalivali u drvenu burad. Bagremovu. Ne u inox. Na kraju, odležalu rakiju bi sipali u staklene litarske flaše, koje bi zatvarali sa komušom. Istom onom sa početka priče, samo ovog puta plastificiranom.
Marketinški, fokus bi bio na pozicioniranju rakije kao narodnog pića, kojem veoma često pribjegava i gospoda. Uvijek ću biti mišljenja da naš narod pije vještačka, obojena pića isključivo zbog prestiža, dok pravo zadovoljstvo pronalazi u domaćoj prepečenici. Još ako rakija ima dušu kao ona Mirkova, ih! Specifičnost rakije je upravo u tome da je mogu proizvoditi gotovo svi ljudi koji posjeduju voće, kotao i malo znanja o tehnologiji proizvodnje. Zašto se onda od ovog pića pravi nekakav fensi proizvod, kod kojeg je ambalaža veoma često skuplja od samog proizvoda? Javna je tajna kako je dobar dio komercijalnih rakija u osnovi jabukovača sa dodatkom arome. Vele tehnolozi, odvrneš plin pod jabukom da „ubiješ“ aromu i samo kaneš zera arome drugog voća. Miriše, Bože! Kotlovi sve više podsjećaju na spejs šatl (i izgledom, a bogami i cijenom), dok je sam proces fermentacije danas gotovo nezamisliv bez dodatka selekcionisanih kvasaca. Drvene buradi je sve manje, a džambo inox bačvi sve više. Finalna ambalaža može bez problema da parira najskupljim pićima na tržitu, a bogami i cijena proizvoda.
Zbog jedne loše urađene analize ciljnog tržišta, naša domaća rakija izgubila je dušu i zanimljivu priču koja je prati. Nekada su obavezna pitanja bila čija je i odakle rakija. Sva nauka analize tržišta sadržana u dva pitanja. Danas, kada marketinške strategije za pozicioniranje rakije osmišljavaju oni koji nikada nisu provaljivali kotao, stvari se postavljaju malo drugačije. Međutim, evidentno je da i pored svih tehnološko-marketinških inovacija u procesu proizvodnje rakije, Mirkova ostaje bar za klasu bolja svih komercijalnih rakija koje sam imao priliku da probam. I da, ovo nije samo moje mišljenje. Šta više, rastuće je mišljenje. Još kada se rakija popije iz obične narodne časice u domaćinskom ambijentu, a ne iz one vinske sa suženim gornjim dijelom. Čovjek se zagrcne dok izvije vrat da je salije.
Šalu na stranu, mišljenja sam da je potrebno primjeniti određena savremena tehnološka rješenja, ali samo ona koja ne ugrožavaju originalnu, tradicionalnu tehnologiju proizvodnje rakije. Posmatrano sa aspekta marketinga, domaća rakija ima divne predispozicije za kreiranje originalne i narodu pitke marketinške strategije. Niko od nas nije imun na „priče pored kotla“, osjećaj sigurnosti u kvalitet i porijeklo rakije, te emocije koje oživljavaju neke davno zaboravljene uspomene. Vruhunski kvalitet sirovina se podrazumijeva. Složićete se da je ovo mnogo bolja strategija od šestougaone kutije sa reljefnim dizajnom, u koju je upakovana flaša iz doba baroka sa etiketom na kojoj su čudni, često strani termini. Porijeklo i kvalitet sirovine su pri tome u većini slučajeva nepoznati.
Ko zna, možda mi neko jednog dana „ukrade“ ideju. Et’ sreće! Prvi bih se stavio na raspolaganje pravoj ekipi da ponovo udahnemo dušu našoj domaćoj rakiji.
„Hoću, hoću, dašta ću, prava lola postaću,
Pokraj kaznja, diko, ne tuguje niko…“
Posvećeno Mirku Vojnoviću iz Velike Žuljevice.
Petar Ninić
